Na današnji dan stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca
Na današnji dan, pre 100
godina, formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Čin ujedinjenja
potpisan je u kući Krsmanovića u Beogradu 1. decembra 1918. godine. Privatna
kuća izabrana je za ovaj svečani čin jer su sve ostale reprezentativne zgrade
bile oštećene u ratu koji je u Srbiji trajao više od četiri godine i koji je
odneo trećinu njenog stanovništva. Ali kako je sve počelo?Početak Velikog rata
je Kraljevinu Srbiju, njen narod i vojsku stavio pred velike žrtve i iskušenja.
Procena je da je oko 100.000 vojnika tokom petomesečnih borbi 1914. godine
izbačeno iz stroja. Sam rat nametao je i potrebu da se definišu ratni ciljevi:
bilo je to oslobođenje zemlje s jedne strana, a s druge oslobođenje i
ujedinjenje, kako se tada govorilo, neoslobođene južnoslovenske braće.
Definicija jugoslovenskog programa srpske vlade trebalo je da bude izgrađena na
tezi o etnički jedinstvenom južnoslovenskom narodu.
Kraljevina Srbija je
u južnoslovenskom programu videla ostvarenje svog nacionalnog cilja koji je
započet još u 19. veku. Bila je to teza o ujedinjenom srpstvu, o svim Srbima u
jednoj državi, koja nije mogla da bude ostvarena a da u tu novu državu ne uđu i
drugi narodu – tada Hrvati i Slovenci jer ostali narodi sa ovih prostora te
1914. godine nisu bili priznati.
Sile Antante nisu
odobravale ratne ciljeve Kraljevine Srbije. Smatrale su da su zahtevi Srbije
preambiciozni i nerealni.
Jugoslovenski program
srpske vlade bio je ugrožen već 1915. godine. Saveznici su Italiji, kako bi je
privukli u rat na svojoj strani, obećali deo prostora Austrougarske monarhije
koji je srpska vlada videla kao deo jugoslovenskog programa. Italiji je
Antanta, između ostalog, dala veliki deo Dalmacije i zapadni deo Slovenije.
Tajnim Londonskim
ugovorom neformalno je nuđeno ali nikad garantovano i teritorijalno proširenje
Kraljevine Srbije. Dok god je kod velikih sila postojala teza o očuvanju
Austrougarske monarhije, priča o jugoslovenskoj državni nije dolazila u obzir.
Srbiju su velike sile, pa čak i američki predsednik Vudro Vilson u svojih 14
tačaka, videle kao Kraljevinu koja će zajedno sa Crnom Gorom posle rata izaći
sa uvećanim teritorijama. Srbiji bi po tadašnjem viđenju velikih sila, koje je
bilo u opticaju do leta 1918. godine, pripala Bosna i Hercegovina, deo
Dalmacije sa gradovima Split, Dubrovnik pa sve do Bara i Jovana Medovskog u
Albaniji.
Ovo u istoriji
poznato kao malo rešenje, a u polularizmu kao "velika Srbija", nije odgovaralo
tadašnjem nacionalnom cilju Kraljevine Srbiji. Problem je bio taj što bi se
veliki deo srpskog naroda koji je živeo na teritoriji današnje Vojvodine našao
van te zemlje, kao što bi van granica te proširene Srbije ostao i najveći deo
srpskog naroda koji je živeo na teritoriji tadašnje Slavonije, Dalmacije i
Hrvatske.
Srpska vlada zato tokom rata istraja na velikom odnosno južnoslovenskom rešenju. Na predlog srpske vlade, obrazovan je 1915. godine Jugoslovenski odbor sastavljen od političkih predstavnika Južnih Slovena iz Austrougarske koji su se nalazili u emigraciji. Hrvatski i slovenački političari koji su se nalazili u emigraciji ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom videli su kao jedino rešenje pitanja Dalmacije, koja je obećana Italiji.
Srpska vlada i
članovi Jugoslovenskog odbora potpisali su tokom rata nekoliko deklaracija
kojima su pokušavali da definišu uređenje buduće države, najpre jula 1917.
godine Krfsku deklaraciju, a potom novembra 1918. godine i Ženevsku
deklaraciju... Ali pre Ženevske deklaracije, desile su se stvari koje će u
velikoj meri odrediti događaje na ovim prostorima.
Posle nemačke ofanzive u leto 1918. godine
kojoj se pridružila i Austrougarska i posle sloma svih pokušaja uspostavljanja
separatnog mira sa Habzburškom monarhijom, sile Antante odlučuju da Dvojna
monarhija nestane sa političke scene Evrope. Američki predsednik Vudro Vilson
proklamuje pravo naroda na samoopredeljenje.
Bila je to prilika za ostvarenje
južnoslovenskog programa i ujedinjenja, jedini je problem bio taj što su ga
Srbi videli na jedan, a Hrvati i Slovenci na drugi način.
Na prostorima nekadašnje Austrougarske
monarhije 29. oktobra 1918. godine osniva se Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa
centrom u Zagrebu. Tu državu sačinjavaju teritorije na kojim su živeli
južnoslovenski narodi koji su nekada bili u sastavu Austrougarske
monarhije stanovništva.
Kako je sve počelo?
Početak Velikog rata je Kraljevinu Srbiju,
njen narod i vojsku stavio pred velike žrtve i iskušenja. Procena je da je oko
100.000 vojnika tokom petomesečnih borbi 1914. godine izbačeno iz stroja. Sam
rat nametao je i potrebu da se definišu ratni ciljevi: bilo je to oslobođenje
zemlje s jedne strana, a s druge oslobođenje i ujedinjenje, kako se tada
govorilo, neoslobođene južnoslovenske braće. Definicija jugoslovenskog programa
srpske vlade trebalo je da bude izgrađena na tezi o etnički jedinstvenom južnoslovenskom
narodu.
Kraljevina Srbija je u južnoslovenskom
programu videla ostvarenje svog nacionalnog cilja koji je započet još u
19. veku. Bila je to teza o ujedinjenom srpstvu, o svim Srbima u jednoj državi,
koja nije mogla da bude ostvarena a da u tu novu državu ne uđu i drugi narodu –
tada Hrvati i Slovenci jer ostali narodi sa ovih prostora te 1914. godine nisu
bili priznati.
Sile Antante nisu odobravale ratne ciljeve
Kraljevine Srbije. Smatrale su da su zahtevi Srbije preambiciozni i nerealni.
Jugoslovenski program srpske vlade bio je
ugrožen već 1915. godine. Saveznici su Italiji, kako bi je privukli u rat na
svojoj strani, obećali deo prostora Austrougarske monarhije koji je srpska
vlada videla kao deo jugoslovenskog programa. Italiji je Antanta, između
ostalog, dala veliki deo Dalmacije i zapadni deo Slovenije.
Tajnim Londonskim ugovorom neformalno je
nuđeno ali nikad garantovano i teritorijalno proširenje Kraljevine Srbije. Dok
god je kod velikih sila postojala teza o očuvanju Austrougarske monarhije,
priča o jugoslovenskoj državni nije dolazila u obzir. Srbiju su velike sile, pa
čak i američki predsednik Vudro Vilson u svojih 14 tačaka, videle kao
Kraljevinu koja će zajedno sa Crnom Gorom posle rata izaći sa uvećanim
teritorijama. Srbiji bi po tadašnjem viđenju velikih sila, koje je bilo u
opticaju do leta 1918. godine, pripala Bosna i Hercegovina, deo Dalmacije sa
gradovima Split, Dubrovnik pa sve do Bara i Jovana Medovskog u Albaniji.
Ovo u istoriji poznato kao malo rešenje, a u
polularizmu kao "velika Srbija", nije odgovaralo tadašnjem
nacionalnom cilju Kraljevine Srbiji. Problem je bio taj što bi se veliki deo
srpskog naroda koji je živeo na teritoriji današnje Vojvodine našao van te
zemlje, kao što bi van granica te proširene Srbije ostao i najveći deo srpskog
naroda koji je živeo na teritoriji tadašnje Slavonije, Dalmacije i Hrvatske.
Srpska vlada zato tokom rata istraja na
velikom odnosno južnoslovenskom rešenju. Na predlog srpske vlade, obrazovan je
1915. godine Jugoslovenski odbor sastavljen od političkih predstavnika Južnih
Slovena iz Austrougarske koji su se nalazili u emigraciji. Hrvatski i
slovenački političari koji su se nalazili u emigraciji ujedinjenje sa
Kraljevinom Srbijom videli su kao jedino rešenje pitanja Dalmacije, koja je
obećana Italiji.
Srpska vlada i članovi Jugoslovenskog odbora
potpisali su tokom rata nekoliko deklaracija kojima su pokušavali da definišu
uređenje buduće države, najpre jula 1917. godine Krfsku deklaraciju, a potom
novembra 1918. godine i Ženevsku deklaraciju... Ali pre Ženevske deklaracije,
desile su se stvari koje će u velikoj meri odrediti događaje na ovim prostorima.
Posle nemačke ofanzive u leto 1918. godine
kojoj se pridružila i Austrougarska i posle sloma svih pokušaja uspostavljanja
separatnog mira sa Habzburškom monarhijom, sile Antante odlučuju da Dvojna
monarhija nestane sa političke scene Evrope. Američki predsednik Vudro Vilson
proklamuje pravo naroda na samoopredeljenje.
Bila je to prilika za ostvarenje
južnoslovenskog programa i ujedinjenja, jedini je problem bio taj što su ga
Srbi videli na jedan, a Hrvati i Slovenci na drugi način.
Na prostorima nekadašnje Austrougarske monarhije
29. oktobra 1918. godine osniva se Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa centrom u
Zagrebu. Tu državu sačinjavaju teritorije na kojim su živeli južnoslovenski
narodi koji su nekada bili u sastavu Austrougarske monarhije.
Sem što nije međunarodno priznata, država SHS
imala je i probleme i na unutrašnjem planu. Italijanska vojska počela je da
osvaja one teritorije koje su joj Londonskim ugovorom obećane. Italijanske
trupe bile su nadomak Ljubljane, osvajaju Zadar i Knin i nalaze se ispred
Splita. S druge strane, na prostoru Slavonije i Hrvatske vlada anarhija.
Nekadašnji vojnici, koje su zbog boravka u šumi prozvali "zeleni
kadar", pokušavaju da u trenutku raspada velikog carstva uzmu kolač dobiti
i za sebe. Pridružuju im se i kriminalci i počinje pljačkanje velikih poseda,
zamkova, napadi na sveštenike, imućnije seljake. Vojne snage Države SHS bile su
male i neznatne.Istoričari i danas različito vide ulogu i postojanje ove države
koja je trajala nešto više od mesec dana. Jedni smatraju da je ona bila samo
prelazno rešenje, samo pozicija boljih pregovaračkih uslova tokom ujedinjenja
sa Srbijom, dok drugi smatraju da je ta država tražila i da od velikih sila
nije dobila međunarodno priznanje i da je na primeru Države SHS narušen princip
prava naroda na samoopredeljenje.
S jedne strane ugrožena od Italijana, a s
druge od anarhije i haosa koji je vladao, Država Slovenaca, Hrvata i Srba nema
drugo rešenje no da pozove srpsku vojsku u pomoć i 4. novembra 1918. godine
Narodno vijeće Države SHS poziva srpske vojnike da dođu i da ih oslobode i
zaštite. Prema tome, tu nema nikakve reči o okupaciji, kako se često u
politički obojenim tumačenjima danas čuje.
U danima kada su se događaji smenjivali
neverovatnom brzinom, u skladu sa njima menjale su se i odluke i pregovaračke
pozicije Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Od zahteva koji su traženi na
Ženevskoj konferenciji (da buduća ustavotvorna skupština odredi da li će nova
država biti republika ili monarhija, da li će ostati dinastija Karađorđevića)
brzo se odustaje i pod okolnostima u kojim su zemlje i teritorije Države SHS
ugrožene pristaje se na uslove ujedinjenja koje kao pobednik u ratu diktira
Kraljevina Srbija.
Odluku Države SHS da prvog decembra krene u ujedinjenje sa Srbijom ubrzale su i odluke skupština u Sremu, Banatu, Bačkoj i Baranji, na kojima je odlučeno da ove zemlje uđu u bezuslovno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom bez obzira na odluke Zagreba budući da su ove teritorije pripadale Državi SHS. I Zemaljska vlada Dalmacije traži bezuslovno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. U opasnosti od Italijana, koji su već zauzeli veći deo zemlje, u Splitu poručuju Zagrebu da, ako oni neće, Dalmacija će sama ući u ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom.
I u Crnoj Gori na
Podgoričkoj skupštini donosi se jednoglasna odluka o direktnom i bezuslovnom
prisajedinjenju, kao i odluka o detronizaciji kralja Nikole Petrovića.
I tako je 1. decembra 1918.
godine u Beogradu stvorena nova kraljevina koja se najpre zvala Kraljevstvo
Srba, Hrvata i Slovenaca, a početkom dvadesetih Kraljevina SHS. Svaki od naroda
koji je ušao u nju imao je svoje interese. Srbi su smatrali da će u Jugoslaviji
ostvariti svoje nacionalno ujedinjenje, Hrvati i Slovenci su kroz Jugoslaviju
sačuvali teritorije i krčili put ka nezavisnosti. A iskreno jugoslovenstvo? Gde
je ono ostalo? Da li je zaista i postojalo? Nesumnjivo da, ali u manjinskim
intelektualnim krugovima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici!