Vest: Danas slavimo zaštitnika stoke

Danas slavimo zaštitnika stoke

Danas slavimo zaštitnika stoke

Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas slaveSvetih sedam Sveštenomučenika Hersonskih, sv. Teodor Komogovinski - Teodorova Subota.

Danas slavimo zaštitnika stoke-0 Teodorova subota, Todorova Subota, Todorica:

Teodorova subota, Todorova subota, Todorica, posvecena je dogadaju koji se desio u vezi sa Sv. velikomucenikom Teodorom Tironom i koljivom. Kada je car Julijan Otpadnik naredio da se sva hrana na trgu pokropi zrtvenom idolskom krvlju, kako bi se Hriscani oskvrnuli (oskrnavili), Sv. Teodor se javio gradskom Episkopu Evdoksiju i rekavsi mu da narodu naredi da jede kuvanu (varenu) psenicu. U spomen na ovaj dogadaj, u petak posle Predeosvecene liturgije peva se molebni Kanon Sv. velikomuceniku Teodoru, koji je napisao prepodobni Jovan Damaskin. Prva subota Vaskrsnjeg posta u Jerusalimu bila je posvecena Sv. Teodoru vec u VII veku, a Kanon Sv. Teodora koji se poje u subotu na jutrenju napisao je u XI veku Mitropolit Jovan Evhaitski. Todorova subota je prva subota Vaskrsnjeg posta pa prema tome pokretan praznik koji spada uz Vaskrsnji ciklus praznovanja. Dan je posvecen Sv. velikomuceniku Teodoru Tironu, koga Crkva slavi 17. februara, a u Teodorovu subotu uspomenu na njegovo javljanje Episkopu Evdoksiju, prve subote prve nedelje posta.

Danas slavimo zaštitnika stoke-1 Svetih sedam sveštenomučenika hersonskih:

Svetih sedam sveštenomučenika Hersonskih: Vasilije, Jefrem, Evgenije, Elpidije, Agatodor, Eterije i Kapiton. Svi ovi behu episkopi u Hersonu u razna vremena, i svi postradaše (jedini Eterije umre mirno) od nevernika, bilo od Jevreja, ili Grka, ili Skita. Svi su oni odlazili u te divlje strane kao misionari, šiljani od patrijarha jerusalimskog, da pronose svetlost jevanđelsku. Svi namučeni behu i postradaše radi Gospoda svoga. Vasilije vaskrse sina nekoga kneza u Hersonu, što ogorči Jevreje, te ga optužiše. Bi vezan za noge i vučen ulicama gradskim dok dušu ne ispusti. Jefrem bi mačem posečen. Evgenije, Elpidije i Agatodor behu bijeni štapovima i kamenjem dokle duše svoje Bogu ne predaše. Eterije požive u vreme Konstantina Velikog, te u slobodi i miru upravljaše crkvom, sagradi veliki hram u Hersonu, i skonča mirno. Kada poslednji od njih, Kapiton, bi poslan za episkopa, potražiše divlji Skiti od njega znak, pa da veruju. I predložiše mu sami da uđe u ognjenu peć, pa ako ne izgori, oni će svi poverovati u Hrista. Sa toplom molitvom i nadom na Boga Kapiton metnu omofor arhijerejski na sebe i prekrstivši se uđe u zažarenu peć držeći i srce i misli svoje uzdignute k Bogu. I postoja u plamenu oko jednoga časa, i bez ikakve povrede, ni na telu, ni na odelu, izađe zdrav. Tada svi povikaše: jedan je Bog, Bog hrišćanski, veliki i silni, koji sačuva služitelja svoga u peći ognjenoj! I krsti se ceo grad i sva okolina. O ovome čudu pričalo se mnogo na Nikejskom saboru. I svi proslaviše Boga i pohvališe čvrstu veru svetog Kapitona. A Kapitonu se desi da ga na putu uhvatiše na reci Dnjepru neznabožački Skiti i u reku utopiše. Svi postradaše početkom IV veka.

Prepodobni Emilijan:

Rodio se u Rimu i počinio mnoge teže grehove u mladosti svojoj. No kad se otrezni od grešenja i dođe k sebi, trepetaše od same pomisli na Sud Božiji. Stupi u neki manastir, te postom, bdenjem, i poslušanjem ukroti i isuši telo svoje. U svakom dobrom podvigu bi uzor primer svoj bratiji. Često noću ishođaše iz manastira i iđaše u jednu obližnju pećinu na molitvu. Ne znajući kud on to ide, iguman tog manastira tajom krete za njim jedne noći. I vide iguman Emilijana kako sa strahom i plačem stoji na molitvi. Najedanput nebeska svetlost, silnije od sunca, obasja celu onu goru, a naročito pećinu onu i Emilijana. I ču se glas s neba: Emilijane, opraštaju ti se gresi tvoji! Užasnu se iguman i pobeže u manastir. Sutradan on objavi o svemu viđenome i slušanom prošle noći. I bi Emilijan u velikom poštovanju kod bratije, i požive dugo, i upokojio se u Gospodu.

Beseda:

o ruci izdajnikovoj
Ali evo ruka kzdajnika mojega sa mnom je na trpezi (Lk. 22, 21)
Najteže je jednom vojvodi vojevati kad ima neprijatlja i unutra, u logoru; ne samo spolja, nego i unutra, među svojima. Juda je bio računat među svoje međutim on je bio unutrašnji neprijatelj. Naokolo su se zbijali i zgušnjavali redovi neprijatelja Hristovih, a unutra on je spremao izdaju. Ruka njegova bila je na trpezi, koju je Hristos blagoslovio, a misli su njegove bile tamo među neprijateljima gde su najcrnja zloba i mržnja i pakost ključale protiv krotkog Gospoda.
No zar i danas nije ruka mnogih izdajnika Hrista na trpezi zajedno sa Njim? Jer koja trpeza nije Hristova? Na kojoj trpezi nisu Njegovi darovi? On je domaćin, i On kormi n poji Svoje goste. Ništa gosti nemaju svoga, ništa! Svako dobro i svako obilje, koje im se daje, daje im se rukom Hristovom. Nije li, dakle, Hristos prisutan svakoj trpezi, kao domaćin i kao sluga? I nisu li, dakle, ruke sviju onih koji i danas izdaju Hrista, na trpezi zajedno sa Njim? Jedu Njegov hleb, a govore protiv Njega. Greju se Njegovim suncem, a klevetaju ime Njegovo. Dišu vazduh Njegov. a ustaju protiv crkve Njegove. Žive od milosti Njegove, a Njega izgone iz svojih domova, iz svojih škola, iz svojih sudova, iz svojih knjiga, iz svojih srca. Gaze Njegove zapovesti voljno i zlobno; rugaju se Njegovom zakonu. Zar to nisu izdajnici Hristovi i sledbenici Judini? No ne boj ih se! Bog nije naredio da ih se bojimo no da čekamo i vidimo njihov kraj. I Gospod Hristos nije se ubojao Jude, niti se On boji svih izdajničkih hordi do kraja vremena. Jer On zna kraj njihov, i On već ima pobedu Svoju u rukama Svojim. Ne boj se, dakle, ni ti. No drži se verno Hrista Gospoda, i kad ti se učini da Njegova stvar u svetu napreduje i kad ti se opet učini da Njegova stvar pada i gine. Ne boj se. Jer ako se ubojiš, može se ruka tvoja naći stegnuta pod rukom Judinom na trpezi Hristovoj.
O Gospode Svepobedni, podrži nas silom i milošću Tvojom. Tebi slava i hvala vavek. Amin.



Podeli:

Povezane vesti

Ostavite komentar